BITKA ZA PRESTONICU: I Beograđani oslobađali grad oružjem mrtvih Nemaca
Četrnaestog oktobra davne 1944. godine otpočeta je završna faza za oslobođenje današnje srpske prestonice. Tog ranog jutra oslobođenja održano je savetovanje komandanta jedinica Crvene armije, najbližih Beogradu i komandanata Prve armijske grupe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.
Juriš na Beograd
Temeljne pripreme Nemaca za odbranu Beograda rezultirale su spremnim odbrambenim pojasevima, jakim uporištima i velikom vojskom. Četrdeset tenkova, 20.000 vojnika i 170 topova spremno je čekalo ukopano u nepokretnim vatrenim tačkama.
Na sazedanju je tada odlučeno da glavni udar napada ponesu borci Prve i Šeste proleterske divizije i neke jedinice Pete i Dvadesete udarne divizije. Snage Crvene armije kretale su se prema Beogradu u dva ešalona. Rusko-jugoslovenskom savezu u pomoć su pristigli i Treći ukrajinski front, čiji je načelnik već posle dva dana raspolagao sa preko 600 artiljerijskog oruđa.
Vijorenje trobojke na Palati "Albanija"
Noseći danima u svojoj torbi zastavu i čekajući da je ponosno izvadi i razvije, Mladen Petrović, vojnik i borac, je tog jutra svoj plan ostvario. Izbegavši nemačku paljbu, uspeo je da se popne na jedanaesti sprat Albanije i na krovu ponosno istakne trobojku sa petokrakom. Nakon što se zastava zavijorila beogradskim nebom, Petrovića je ubio ranjeni nemački vojnik.
U večernjim časovama istorijski bitnog dana započeta je žestoka artiljerijska vatra, koncentrisana na mali prostor od pola sata. Jako "ura" uz zvuke ispaljivanja 'kaćuša' označilo je početak opšteg napada i uništavanje bunkera. Neprijatelji su ostali bez prve odbrambene linije, pa su napadne kolone bivale sve bliže centru. Osvojivši Banjicu na juriš, palo je i Dedinje. Iako su zgrade bile dobro utvrđene, borci su uspeli da stignu do Karađorđevog parka, a zatim i do Slavije.
Spremnost građana i njihov doprinos
Beograđani su osetili potrebu i želju da pomognu u oslobađanju svog grada, pa su tome i doprineli uzimajući oružje poginulih nemačkih vojnika priključivši se stroju napadača. Čak se 4.000 hrabrih Beograđana borilo za slobodu.
Pozitivno raspoloženje u mnogim trenucima zamenjivala je tuga. S obzirom na to da je bilo mrtvih na svakom koraku, priređivane su tužne svečanosti, a heroji sahranjivani na različitim mestima. Iako su borbe još uvek bile u toku, narod je na ulicama na Autokomandi i Slaviji igrao kozačko kolo, dok su Beograđanke sovjetske tenkove ukrašavale peškirima i cvećem, a prazne stanove pretvarali u prihvatne stanice u kojima su, pružanjem prve pomoći, pomagali ranjenima.
Vreme slavlja
Noć uoči oslobođenja i velike pobede osvajena je, sprat po sprat, Palata "Albanija". Sledećeg jutra, 20 oktobra, Beograd su bežeći napuštali neprijatelji. Glavom bez obzira, ostavljajući sve za sobom, Nemci su do večernjih sati u potpunosti ispraznili Beograd.
Rafali svetlećih metaka i mnogobrojnih raketa tačno u ponoć osvetlili su nebo nad Beogradom i topovskim zvucima iz Kremlja, koji su se čuli na Radiju Moskva, označili veliku pobedu. Ovim vatrometom je na taj način Beograd proglašen slobodnim gradom!