clear sky
10°C
25.04.2024.
Beograd
eur
117.1627
usd
109.3752
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Beograd
  • Dečani
  • Jagodina
  • Kragujevac
  • Kruševac
  • Niš
  • Novi Sad
  • Orahovac
  • Pančevo
  • Pirot
  • Priština
  • Prizren
  • Sombor
  • Subotica
  • Štrpce
  • Užice
  • Vranje
  • Vršac
  • Zrenjanin
  • Zvečan
Podešavanja Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Beograd
  • Dečani
  • Jagodina
  • Kragujevac
  • Kruševac
  • Niš
  • Novi Sad
  • Orahovac
  • Pančevo
  • Pirot
  • Priština
  • Prizren
  • Sombor
  • Subotica
  • Štrpce
  • Užice
  • Vranje
  • Vršac
  • Zrenjanin
  • Zvečan

Otac me je navukao na heroin

03.02.2015. 14:14
Piše:
Srbija Danas
Ispovesti
Ispovesti / Izvor: SD/ilustracija
Znam da bi trebalo da kažem kako su ti tužni sati bili gubljenje vremena. Ali, to je bilo najsrećnije vreme u mom životu. Sve dok se nije dogodila katastrofa.

- Vidi šta imam - rekao je moj otac, držeći u ruci plastičnu kesicu.

Nikada nisam koristila heroin, ali me je privlačio, kao i svaka supstanca koja može da mi proširi svest. Sela sam pored svog oca, u kojeg sam imala neograničeno poverenje, ispružila ruku. To je bio prvi dan kada sam probala heroin sa svojim ocem. I nije bio poslednji. Ono što je počelo kao eksperiment, postalo je navika, način života.

- Ljudi će reći da je suludo da to radim sa mojom ćerkom - rekao je moj otac dok smo sedeli u dnevnoj sobi, okruženi časopisima, diskovima i njegovim crtežima. On je sakupljao dobre stvari.

- Ali ovo - pokazao je u pravcu pranog šprica na stolu - je cilj koji opravdava sredstvo.  Samo heroin može da pokrene kreativnost i natera nas da dođemo do ozbiljnih zaključaka do kojih smo došli.

Bio je u pravu. Heroin je brisao svako bolno sećanje koje je stajalo među nama, osećaj krivice i pomogao nam je da imamo najčistiji mogući odnos. Ljudi misle da je heroin put ka propasti koji se dešava u sekundi. Heroin nije preuzeo moj život - do onog dana kada ga je zaista okončao.

Nisam očekivala da ću se drogirati, ali tada nisam očekivala ni da ću postati bliska sa mojim ocem. Imala sam 18 godina kada su počela da stižu pisma od njega. Marke su bile iz različitih gradova u Luizijani: Houma, Baton Ruž. To su bila egzotična mesta za mene, jer sam živela u mirnom gradu, u kojem je moj otac rođen i odrastao. Do mog 2. rođendana, već je tri puta prevario moju majku i bio je uglavnom pijan. Kasnije mi je rekao da mi je učinio uslugu, jer mi je sigurno bilo bolje bez njega tih godina.

Verovatno je bio u pravu, ali ja to tada nisam tako shvatala.

Kao tvrdoglava devojka od 18. godina, smatrala sam da su njegova pisma stigla kasno. Nosila sam ih sa sobom, a vremenom sam počela da mu odgovaram. Krv nije voda. Išla sam tada u školu za vizuelne umetnosti u Njujorku. U njoj je moj otac upoznao moju majku i bio je ponosan što sam je upisala.

- Budi vredna - pisao mi je. 

Što smo se više dopisivali, to sam više primećivala da smo jako slični. Napisao mi je pesmu u kojoj se kajao što me je napustio.

- Ja sam težak alkoholičar - priznao mi je. 

Ja to nisam bila i nikada nisam ni postala alkoholičarka. Ali, bila sam sklona raznim porocima i hronično depresivna. Bili smo jako slični. Kada je odlučio da se doseli u rodni grad, naši zajednički "demoni" su nas povezali.

Devojka šeta ulicom
Devojka šeta ulicom / Izvor: Profimedia/ilustracija

Otac me je prvo navukao na antidepresive - i time mi je, po svoj prilici, spasao život.

- Da sam imao tablete kada sam bio tvojih godina, nikada ne bih postao alkoholičar - rekao mi je jednom prilikom. Cigarete sam pušila šest meseci pre nego što se opet pojavio u mom životu.

Zajedno smo pušili brdo pepeljara i razgovarali o svemu: kako je pobegao je koristio LSD u mladosti. Kako voli da kupuje originalna ulja na platnu. Kako se kuva gulaš. Uvek se smejao od sveg srca, a kada je govorio, plave oči su mu sijale. Rekao mi je da je imao tešku saobraćajnu nesreću i pokazao mi je plavu kutijicu sa belim prahom, koji mu je pomagao. To je bio kokain. Izvukla sam crtu i tako je počelo.

Bili su to najsrećniji dani u mom životu. Osećala sam se ispunjenom. I tako je bilo do onog dana kada sam umrla.

Uzeli smo veću dozu nego obično, kao što to biva kada doživiš predoziranje. Poslednje čega se sećam jeste da me je progutala tama i kako pružam ruke prema ocu. Probudila sam se uz pomoć elektrošokova u urgentnom centru. Vrisnula sam blještavog svetla.

- Oho. Nismo očekivali da ćeš se vratiti - rekao je doktor, gledajući me s gađenjem.

Pustili su oca da me vidi. Imao je suze u očima. 

- Pridružila si se klubu.

- Kom klubu?

- Klubu "ravna linija" - rekao je.

To je bio poslednji put kada sam videla mog oca živog. Zatvorila sam oči i kada sam ih otvorila on više nije bio tu. Pokušavao je da me kontaktira više puta, ali ja sam se vratila u kuću moje majke. Nisam odgovarala na njegove poruke i pozive. Nije kao da nisam želela da ga vidim - nedostajao mi je užasno, toliko da me je boleo stomak. Nije ni zbog toga što sam njega krivila zbog predoziranja. Jednostavno, nisam verovala sebi kada je on bio tu, i bila sam prestravljena da ću odmah početi ponovo da koristim heroin ako on bude tu. 

Uostalom, kako sam mogla da opravdam druženje sa njim kod ostatka rodbine? Bila sam na ivici smrti i svi su znali da je on opasan po mene. Kao što je on mene napustio kada sam bila dete, tako sam i ja njega ostavila posle svega. Demoni koje smo delili su nas rastrgli i odvojili ponovo. Najteža stvar u životu mi je bila da se odvojim od njega. Nekoliko godina kasnije, kada ga je progutala tama koju sam i ja iskusila, deo mene je umro s njim. Nisam probala drogu dve decenije i ne planiram, nikad više. 

 

Piše:
Srbija Danas
03.02.2015. 14:14