SEDELE SU ZAJEDNO U KLUPI: "Hrvatska ti je dala sve", piše Hrvatica, a ovako joj Srpkinja odgovara

Ivanka i Branka, nekadašnje najbolje drugarice iz školske klupe, rastale su se kada su imale 13 godina, kada je Brankina porodica odselila iz Zagreba u Dvor na Uni zbog opasnosti od povampirenog ustaštva. 

Nakon toga, Branka je morala još jednom da beži, tokom operacije "Oluja". Našla se u koloni izbeglica koju u Hrvatskoj često posprdno zovu "traktorijada". 

Stigla je u Srbiju i nastavila život, ali se tokom proslave 20 godina od operacije "Oluja" u Hrvatskoj, izjašnjavala o tome na društvenim mrežama nazivajući ovu akciju "zločinom bez kazne" i deleći sliku kolone srpskih izbeglica sa natpisom "Ja nisam zaboravio! A ti?!!". To je "teško" pogodilo Hrvaticu Ivanku pa je drugarici iz klupe napisala pismo i objavila ga putem medija. 

Evo šta je napisala Ivanka komentarišući Brankine objave sa Fejsbuka:

Nakon što je ovo pismo buknulo po društvenim mrežama u Hrvatskoj, Srpkinja je odlučila da joj odgovori. Takođe pismom. Ovako Branka Ivanki otpisuje:

"Pišem u nadi da ću pronaći način da istina izađe na vidjelo! Trenutna priča moje sad već bivše prijateljice objavljena je na hrvatskom portalu maxportal.hr i brzinom svjetlosti se širi po internetu, tako izvrgavajući moju porodicu javnom ruglu. Moj odgovor:

Ivanka, ne mogu da prećutim laži i neistine objavljene u tvom pismu. U pravu si, imale smo 13 godina i ti i ja, kažeš bila si nevino dijete, a ja sam očigledno i do dan danas ostala naivna i u tebi vidjela prijateljicu.

Išle smo u istu školu, sjedile u istoj klupi u kojoj si ti ostala da sjediš i dalje, a ja sam otišla ne znam ni kako, ni kuda, a još manje zašto?? Gle slučajnosti, taj vihor rata je pogodio i nas, u strahu za život goli i bosi napuštamo svoju kuću, SVOJU. Tvoji roditelji su bili neiskvareni, a moji su samo pokušavali da nađu sigurno utočište svojoj djeci i zbog toga ti danas javno prozivaš moga tatu, ja tvoga spomenula nisam nigdje, ali vidim ti se ponosiš i hvališ ratnim poduhvatima tvojih bližnjih.

Kažeš nisam bila ni mučena ni silovana, zar je trebalo da ostanem, pa i to da mi se desi?? Da, otišla sam, napustila grad u kojem sam rođena. I, da, kažeš Hrvatska mi je dala sve, NE, dali su mi moj otac, majka, moj deda, pradeda... Ali mi je Hrvatska UZELA SVE, osmjeh sa lica, djetinjstvo, kuću, očevinu i dedovinu...

Iz Dubrave sam otišla 1991. i nikada me nisi ni pitala da li me je neko tjerao da bi danas mogla komentarisati o tome, i ne nisam sama otišla, bila sam isuviše mala, otišla je cijela moja porodica, uža, a i šira.  Vidi se po tvojim komentarima da si očigledno rat prespavala u nekom podrumu i nisi svjesna svega što se dešavalo, pa čak navodiš i činjenice da nas nitko nije tjerao ni iz Dvora na Uni, šta li su to onda radili tvoj šogor, tvoj svekar? Da li smo otišli pješice ili sigurnim prevoznim sredstvima je zaista nevažno, jedno je neporecivo - SPAŠAVALI SMO ŽIVE GLAVE i ne mogu da se ne sjetim tih dana, te tuge, tog bola, tih kolona, tog progona za koji ti tvrdiš da nije postojao.

Zadojena nisam mržnjom, niti sam svoje kćerke zadojila, ali sam ponosna na činjenicu da su rođene u Srbiji i da nikada neće morati proći kroz pakao koji su im prošli otac i majka. Nikoga ja ne pljujem, u tom duhu nisam vaspitana, znam da praštam, ali ne i da klečim dok me neko pljuje, ustajem u odbranu svoga oca, majke, brata, muža i prvenstveno svojih kćerki. Pošto si me se sjetila i pitala kako sam, ja ti odgovaram veoma, veoma dobro s obzirom na sve patnje koje sam doživjela. Imam porodicu, imam dom i sve što mi je potrebno, sreću i ispunjen život, bavim se sobom i svojom porodicom, a nisam kao ti, očigledno nesrećna i prazna jer javno podstičeš na mržnju i linč, što definitivno nije odlika srećnih ljudi. Mogla bih da ti pišem satima, ali znam da ti nećeš shvatiti suštinu kao što nisi shvatala ni vidjela moj strah tih devedesetih ili si ipak od toga svjesno okretala glavu.

Mislila sam da imam prijateljicu u Hrvatskoj i ponosno pričala o njoj, sada sam sasvim sigurna da je više NEMAM i da mi to NIKADA nije ni bila, zar bi ti prijatelj mogao ovako što učiniti, javno da te ocrni bez povoda i dokaza, a sliku tvoje maloljetne djece javno podijeli svima uz tekst gusto nabijen mržnjom.

Vidim, mnogo ste ponosni i hrabri, na to ću samo da kažem: Hrvati su najhrabriji narod na svijetu, ali ne zato što se ničega ne boje, već zato što se ničega ne stide!

Oprosti im Bože ne znaju sta čine!!!!

Branka Rogulja"