General Đukić se javio iz hrvatskog zatvora: U optužnici su tačni samo moji podaci!
Presudu zbog netačnih navoda optužbe da je general umešan u miniranje brane Peruća će sudija Slavko Lozina objaviti u petak.
- Tokom službe i kroz školovanje osposobljen sam za obavljanje najviših dužnosti u vojsci. Izgradio sam kodeks profesionalnog i časnog ponašanja koji dolikuje visokom vojnom starešini. Priroda mog posla zahtevala je stručno školovanje, usavršavanje na kojem sam izučavao osnove prava i postupke u krivičnom postupku za krivična dela protiv Oružanih snaga SFRJ. Bio sam dobro upoznat s odredbama ratnog prava i međunarodnim konvencijama koje se odnose na postupanja s ratnim zarobljenicima, civilnim stanovništvom i materijalnim dobrima, posebno kulturno-istorijskim spomenicima - kaže general Đukić.
ŠEŠELJ OTKRIO: Evo šta se stvarno desilo na brani Peruća! GENERAL ĐUKIĆ NIJE KRIV!
Konstatovao je da je dokazni postupak pokazao da nije kriv, što je tvrdio od samog početka.
- U optužnici su tačni i istiniti samo moji podaci. Sve drugo je laž, podmetanje i neistina, jedna vešta montaža raznih inkriminacija zasnovanih na pretpostavkama i bujnoj mašti, koje tužilaštvo nije uspelo dokazati. Ovu konstataciju su potvrdili svi svedoci optužbe' - jasan je general.
Primetio je da se dosta stvari pobrkalo, pa je hteo izneti egzaktne podatke o svom sudelovanju u ratu na prostoru RSK.
Sukobi su ga zatekli kao potpukovnika na dužnosti komandanta 221. brigade JNA u Kninu. Na toj dužnosti je bio do kraja februara 1992. godine, u aprilu je naredbom saveznog ministra za obranu raspoređen u Ministarstvo unutrašnjih poslova RSK. Postavljen je za načelnika Uprave Posebnih jedinica milicije. Na toj dužnosti je bio do početka decembra 1992. godine kada se Posebna jedinica rasformira i ulazi u sastav Srpske vojske krajine. Teritorijalna odbrana preuzela je sve borbene linije od jedinica JNA, čije su se starešine povukle. Đukić se setio kako su se delovi 9. kninskog korpusa zbog napada na vojnu kolonu na putu za Srbiju u selu Velagići kod Ključa i zbog zatvorenog koridora kod Modriče izvukli tek početkom srpnja 1992. godine.
- Po Vensovom planu, Teritorijalna odbrana morala se demobilisati , a oružje ostaviti u skladišta s duplim ključem. Pripadnici TO nisu mogli nositi oružje i uniformu, već su u štabovima TO radili u civilnim odelima. Teritorijalna odbrana se praktično demobilisala 19. septembra 1992. godine predajom brane Peruća snagama kenijskog bataljona UNPROFOR-a. Sastavi Posebne jedinice milicije poseli su dominantne objekte iza UNPROFOR-a. Imale su zadatak kontrolisati teritoriju RSK. U suradnji s UNPROFOR-om sam razradio protokol zadataka postupanja i suradnje s UNPROFOR-om. Pripadnici PJM nosili su tamno plave uniforme s amblemom Milicija Republike Srpske Krajine na rukavu, a na beretkama su imali samo amblem trobojke srpske zastave. Bili su naoružani pištoljima i dugim oružjem. Vozila su bila obojena u plavo i na njima je pisalo Milicija. Zvanje i činovi bili su policijski, a ja sam imao zvanje Glavnog inspektora, a ne vojni čin. Pored zaštite granice, jedinice su imale zadatak da u slučaju napada HV-a prihvate početni udar, osiguraju mobilizaciju TO, a potom izvode borbena dejstva. Na veliku sreću, PJM nisu bile u toj situaciji, jer je vladao relativni mir i nije bilo civilnih žrtava - naveo je general Đukić.
U dva navrata je s dobrovoljcima upućen na posavsko ratište. Kada se vratio krajem 1992. godine, jedinice milicije bile su rasformisane, a formirana je Srpska vojska Krajine. Ostao je neraspoređen, tražio je premeštaj u Vojsku Jugoslavije ili u Vojsku Republike Srpske. U aprilu 1993. godine postavljen je za načelnika štaba u Glavnom štabu Srpske vojske Krajine. Dužnost je obavljao godinu dana. U septembru 1994. godine odlazi u penziju. Od tada živi u Beogradu. Naveo je kako se neki od iznesenih podataka nalaze u knjigama pukovnika Koste Novakovića "Republika Srpska Krajina, usponi, padovi i uzdizanja", "Kninski garnizon" i "Građanski rat u Hrvatskoj", knjizi generala Novice Simića "Koridor 92", te njegovoj studiji "Razbijanje Jugoslavije, mjesto i uloga Hrvatske".
- Ovo sam najkraće elaborisao da bi se odbacile mnogobrojne neosnovane, netačne izjave i tvrdnje tužilaštva i svedoka optužbe koji spominju JNA i posle izmještanja 1992. godine, nošenje titovki s petokrakama koje su skinute u jesen 1991. godine - kazao je Đukić te dodao da JNA ili Vojska Republike Srpske nisu imale bilo kakvu ingerenciju nad glavnim štabovima Teritorijalne odbrane i Srpske Vojske Krajine od izmeštanja JNA.
General ističe da je neistinito da je "26. januara 1993. godine organizovao sastanak u komandi Vrličke brigade i lično rukovodio postavljanjem 30 tona eksploziva u branu 27. i 28. januara 1993. godine".
- To je ordinarna laž. Po povratku s posavskog ratišta, nisam dobio postavljenje, umesto mene je u MUP RSK za načelnika Uprave postavljen Krste Žarković, što se vidi ne samo iz izjava svedoka, nego i iz vojnih dokumenata Vojske Jugoslavije, Srbije, SVK i dokumenata Vlade Republike Srpske Krajine. Od Nove godine 1993. godine nisam napuštao Knin očekujući naredbu kojom bi se regulisao moj status. Kretao sam se, moram priznati, i malo rezigniran na relaciji službeni stan – kancelarija u zgradi bivše komande 9. korpusa. Očekivao sam raspored u Vojsku Republike Srpske jer su se u to vreme vodile i borbe oko Jajca, Travnika i u dolini Neretve. Prema meni nikakvih ingerencija nisu imali komandant SVK general Mile Novaković , ni ministar unutrašnjih poslova Mile Martić, a posebno ne komandant Vojske Republike Srpske general Mladić, s kojim nisam imao ama baš nikakav kontakt. Nisam dobijao, ni izdavao naređenja, u moju kancelariju nije ulazio, ni izlazio nikakav papir - jasan je Đukić.
On se osvrnuo i na događaje koji su prethodili miniranju brane.
- Napadom HV-a 21. januara 1993. godine na zaštićenu UNPA zonu na Maslenicu, komandant SVK general Novaković uspostavio je istureno komandno mesto odakle je komandovao obranom zadarskog zaleđa. Zbog tenzija na sinjsko-vrličkom pravcu uputio je komandanta 7. dalmatinskog korpusa pukovnika Milana Đilasa iz Benkovca u Knin da organizuje odbranu. Đilas je uputio svog načelnika štaba pukovnika Dragana Tanjgu u Benkovac na komandno mesto 92. brigade, a on prati mobilizaciju i 25. januara izdaje naređenje Prvoj lakoj vrličkoj brigadi, 75. drniškoj i 2. kistanjskoj. Đilas 25. januara odlazi na komandno mjesto u Vrliku. Dva dana kasnije stiglo je pojačanje, četa brigade iz Srba i Lapca. Komandant vrličke brigade potpukovnik Božo Kostur u popodnevnim satima 27. januara raspoređuje pojačanja ispred brane Peruća na Alebića kulu i Zrnac ispred vrličke brigade i UNPROFOR-a, što je izazvalo negodovanje kod Ličana. Tokom razmještanja, 126. brigada HV-a otvorila je artiljerijsku vatru, UNPROFOR se povukao. Zapovednik 126. Brigade, potpukovnik Zdravko Škarpa, u 17.30 uputio je pismo komandantu UNPROFOR-a Sektor jug generalu Arapu Robu u kojem zahteva da njegove snage odmah napuste punktove, da bi nakon tri minute otvorio artiljerijsku vatru po punktovima kenijskog bataljona. Arap Rob od zapovjednika HRM-a admirala Svete Letice traži da 126. Brigada obustavi dejstva i provokacije, jer će u protivnom povući pripadnike UN-a kako bi zaštitio njihove živote. U ranim jutarnjim satima 28. januara Škarpa je nastavio s artiljerijskim udarima, a general Rob povlači svoje pripadnike s punktova na brani. Nije UNPROFOR poterala SVK, kako stoji u optužnici - ističe general.
On kaže da su branu minirale pristalice Milana Babića i paralelne strukture Srpske vojske Krajine.
- Iskoristili su trenutak kada nikoga nije bilo na brani, na brzinu su krajnje nestručno postavili manju količinu eksploziva i aktivirali ga u 10.45 sati 28. siječnja. kada se raspada odbrana vrličke brigade ojačane Ličanima iz 103. brigade. Povukli su se stihijski u panici u pravcu Vrlike u strahu da ne upadnu u okruženje pripadnika HV-a koji su jakim snagama dolazili iz pravca Svilaje. Sve ovo potvrđuju svedoci tužilaštva i odbrane, te dokumenti Ministarstva odbrane, policije i SVK. Krucijalni dokument je pismo generala Roba admiralu Letici. Ni u jednom dokumentu ne spominje se moje ime, niti moje prisustvo na sinjsko-vrličkom pravcu. Imam alibi za dane za koje me optužnica tereti da sam rukovodio postavljanjem eksploziva na branu. Moje prisustvo na brani ili u Vrlici nije potvrdio nijedan svjedok optužbe i odbrane. Ključni neposredni svedok tužilaštva, kojem su dali status zaštićenog svedoka, nevešti je pokušaj montaže neistina. Izjavio je da je prepoznao moj glas kada sam ga navodno nazvao telefonom i izdao naređenje da se na branu propusti kamion. Ko može poverovati u ovakvu notornu laž? On se pojavljuje kao potplaćeni svedok u mnogim slučajevima. Ko je studirao pravo, dobro zna što to znači. Testis unus testis nullus. Jedan svedok kao nijedan. Svedok optužbe, zarobljen kao pripadnik HV-a na brani kasno u noć 27. siječnja, izjavio je da ja nisam oficir koji ga je ispitivao na punktu u Prolićima. Precizno je izjavio da me ne poznaje. Uvaženo Veće, gde sam ja u ovoj priči? Pred vama je nevin čovek, da li je samo moja pripadnost JNA, a kasnije Srpskoj vojsci Krajine, dokaz moje krivice? - zapitao je Đukić.
General je rekao i par rečenica o pretpostavkama o količini upotrebljenog eksploziva. Optužnica navodi 30 tona, ali general Đukić kaže da je količina preuveličana i nesrazmerna posledicama.
- To osporavaju i priznati eminentni stručnjaci, svedok odbrane Čedomir Maksimović, čuveni profesor na Imperijal koledžu u Londonu i pukovnik Vukosav Karanović, koji je kao stručnjak za eksplozive dugo radio u inženjerijskoj upravi u generalštabu JNA. Na osnovu američkih formula i snimljenih inženjerijskih normi, proizlazi da su posledice miniranja izazvane količinom od dve i po, do tri tone TNT-a. Ni svedoci optužbe nisu sigurni kolike su količine eksploziva mogle biti upotrebljene. Neki tvrde da je to sve urađeno šeprtljavo, na brzu ruku, nestručno, samo da bi se nanela šteta. Navodi u optužnici o mogućim posledicama i broju žrtava nizvodno od Peruće uzeti su iz elaborata o "Propagacijskom valu", te predstavljaju senzacije za držanje tenzija javnog mnjenja i da se eventualno opravda osuđujuća presuda. Međutim, ovde se radi o krivičnom delu u pokušaju, jer nije bilo žrtava, niti je ijedan objekt nizvodno od brane potopljen ili srušen. Posledice oštećenja brane sanirane su za dva ili tri sata s jednim buldožerom - naveo je Đukić.
Žao mu je što sudsko veće nije prihvatilo većinu predloga obrane koji bi kristalno jasno dokazali njegovu nevinost i oslobodili ga bilo kakve krivice.
- Veće je zauzelo nepoverljiv stav prema svedocima odbrane, unapred proglašenim neverodostojnim i neobektivnim od strane Županijskog državnog odvjetništva. Imam osećaj da je sud podložan tužilaštvu i da ga je favorizovalo. Dopuštalo im se tokom celog postupka da vrše pritisak na sud i presuđuju umjesto suda. O razbijanju Jugoslavije i ratu s već poznatim posledicama, posebno onim koji se odnose na civilne žrtve i razaranja materijalnih dobara, nikada ni u podsvesti nisam razmišljao, a kamoli priželjkivao. Odgojen sam u patrijarhalnom duhu od roditelja antifašista, boraca NOB-a. Po ukupnom opredeljenju bio sam i ostao levičar. Odrastao sam u višenacionalnoj sredini duboko uveren u snagu i značaj bratstva i jedinstva. Ponosan sam što sam kao visoki oficir i u toku ratnih događanja sačuvao višenacionalnu strukturu jedinice kojom sam komandovao. Sve ovo mi je bio putokaz da kao visoki oficir ne učini ništa nečasno, bilo po mojoj naredbi, niti lično. Duboko saosećam s porodicama svih žrtava. Očekujem oslobađajuću presudu - zaključio je general Đukić.