Ko je bio veliki Đura Daničić: Susret sa Vukom Karadžićem potpuno mu je promenio život!
Đuro Daničić rođen je pod imenom Đorđe Popović, kao četvrti sin novosadskog sveštenika Jovana Popovića i Ane, u Novom Sadu 1825. godine.
Poslednji veliki srednjovekovni vladar Srbije: Bolji od Lazara, najslavniji posle Dušana, znate li ko je?
SVE ŽENE KRALJA MILUTINA: Kratke priče o vladarkama srednjovekovne Srbije
Kako su izgledali poslednji dani Petra Kočića: Sam i zaboravljen u ludnici, ali sahranjen sa crvenim papučama!
Završio je pet razreda gimnazije u Novom Sadu, a ostala tri u evangelističkoj gimnaziji u Požunu (Bratislava), od kojih su sedmi i osmi smatrani filozofskim naukama.
Pravne nauke je izučavao u Pešti i Beču, gde je došao 1845. godine. Pod uticajem Vuka Karadžića i Miklošića počeo je da se bavi slovenskom filologijom, kojoj je kasnije posvetio život, a naročito se bavio proučavanjem srpskog jezika. Godine 1856. postao je bibliotekar Narodne biblioteke u Beogradu i sekretar Društva srpske slovesnosti, a 1859. profesor Liceja (Velike škole). Zatim je na kratko vreme postao činovnik Uprave pošta, a kasnije je otišao u Zagreb kao sekretar tada osnovane Jugoslovenske Akademije. Nakon toga se vratio na Katedru srpskog jezika u Velikoj školi u Beogradu, gde je predavao do 1877. godine.
Trebalo je da postane pravnik. Upoznao je čoveka koji je umeo da o jeziku govori kao da je on jedini dokaz božijeg postojanja. To je bio Vuk Stefanović Karadžić.
Naučno obaranje teorije Vukovih protivnika, Daničić je izneo u raspravi Rat za srpski jezik i pravopis (1847), kojom je doprineo brzoj pobedi Vukovih ideja. Taj spis je mladi jezički revolucionar potpisao pseudonimom Đuro Daničić. Reč je bilo o predostrožnosti kojom se u to vreme zaobilazila cenzura. Njegovo ime je preko noći postalo poznato među mladim Srbima i Hrvatima. Zašto Daničić? Od 1825. godine Vuk je objavio ukupno pet godišnjih časopisa, pod imenom "Danica", što je, u to vreme, bio drugi naziv za kalendar. Uzimajući prezime Daničić zapravo obelodanjuje svetu čije je "duhovno čedo".
Đuro je nastavio da pomaže Vuku u reformatorskim poslovima, privlačila ga je činjenica što se bori za narodni jezik, jer je podržavao stav da se tako odražava i duh jednog naroda. Smatra se da se Daničićeva posebna zasluga sastoji u kodifikaciji Vukovog i vukovskog književnog jezika zasnovanog na štokavskom narečju.
U svom započetom delu "Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika", Daničić je predložio reformu latiničnog pisma po ugledu na Vukovu reformu ćirilice, u kojoj bi se digrafi dj, lj, nj, dž zamenili grafemama đ, ļ, ń, ģ, i time postigla puna kompatibilnost latinice sa ćirilicom, i izbegle nedoumice u kojima grafeme iz digrafa stoje jedna do druge, ali se posmatraju odvojeno (npr. nadživeti, injekcija, podjednako itd.).
Od Daničićevih grafema, u širu upotrebu je jedino ušla grafema "Đ đ", umesto dotadašnjeg dj.
Na početku svog naučnog rada govorio je da Srbi i Hrvati imaju dva jezika: Srbi štokavski, a Hrvati čakavski. Pisao je da se Hrvati nalaze samo u tri županije, gde se umesto "šta" govori "kaj" i da ih zato nazivaju kajkavcima. Što se više bavio izučavanjem jezika, bio je bliži tvrdnji da se zapravo radi o jednom narodu i jednom jeziku, iako je u jednom od svojih dela nabrojao više od 100 razlika između njih.
1882. godine je otišao na odmor u Zagreb da namerom da produži rad na započetom velikom "Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika". Tu ga je zatekla smrt. Njegovo telo preneseno je novembra iste godine u Beograd i sahranjen je na groblju kod crkve Svetog Marka na Tašmajdanu.