PRIČA MLADIĆA ČIJE SE OGNJIŠTE POLAKO GASI: "Kako se bliži 20 godina od pogroma, meni je sve teže"
"Kako godine prolaze, a posebno kako se bliži 20 godina egzodusa, meni je sve teže jer gledam slike, proživljavam sve iznova kao da sam opet tamo, i iskreno nisam srećan ovdje gdje sam sad", par dana pre 20. godišnjice "Oluje" priča za Srbiju Danas Siniša Vujanić koji je sa porodicom za vreme ove vojne operacije izbegao u Srbiju.
Siniša je rodom iz Samaričkih Brđana, mesta blizu Dvora na Uni, a sa porodicom je živeo u Petrinji gde su 1990. podigli kuću. Odatle je sa majkom i bratom otišao u Beograd, a otac mu je ostao na položaju u Hrvatskoj.
"U više navrata, dok ja još nisam rođen, majka je sa bratom dolazila u Beograd, dok su trajali žestoki napadi u blizini Petrinje. U Beogradu smo imali tetku, i kod nje je majka sa bratom bila godinu dana, tj. cijelu 1991 godinu. Otac je uglavnom bio na položaju u Petrinji, a uz to je radio kao vozač autobusa, tj. vozio je za preduzeće 'Slavia Trans'.
Pošto je očekivano znao šta može da se desi, a mislim na događaje pred Oluju, spremio je brata, mene i majku u autobus 'Laste', jer je poznavao vozače, i poslao nas kod tetke u Beograd sa jednom kutijom stvari u koju su stale sve naše uspomene iz Krajine (Petrinje i Samaričkih Brđana).
U Beograd smo stigli tačno pred samu Oluju 30. jula. Otac je ostao na položaju. Mi smo bili sa tetkom i njenom djecom u Zemunu. O ocu se ništa nije znalo, kao ni o babi i djedu koji su prešli u Samaričke Brđane, našu rodnu kuću, jer to mjesto je blizu granice sa Bosnom. Stric je takođe bio sa njima, jer je bio ranjen tokom odbrane vodovoda, snajper mu je odsjekao prst i više nije bio u stroju boraca za odbranu Krajine. Stric sa strinom i sinom, mojim rođakom, krenuo je kad je krenula čistka iz Knina. Prešli su u Bosnu i nismo imali nikakvih kontakata sa njima. Takođe, baba i djed su traktorom i sa nešto malo stvari koje su natovarili u prikolicu krenuli ka Dvoru, prešli su u Bosnu, i tada im se gubi trag", priča Siniša za portal SrbijaDanas.com.
Krajina je zvanično pala 5. avgusta. Njegov otac je ostao sa još 40 boraca u Petrinji. Dok je on sa majkom i bratom bio u Beogradu, o ocu nisu znali ništa i mislili su da je mrtav. (O tome šta se dešavalo njegovom ocu više pročitajte OVDE)
"Moj otac se pojavio rano ujutru tog 9. 8.1995. Ispred kuće u Zemunu gdje smo bili mi sa tetkom, u vojnoj uniformi, sav pocijepan, izderan od trnja, bos, sa vojničkim čizmama oko vrata i očima punih suza", nastavlja priču Siniša.
Terali su ih Beograda i davali hranu koja nije mogla da se jede!
Iako su tada svi bili na okupu muke za njega i njegovu porodicu nisu prestale. Prva prepreka na koju su naišli je ta da im vlasti nisu dale da prijave boravište u Srbiji, ako ne produže dalje ka Kosovu.
"Ovo je najteža godina u mom životu!"
Iako je imao samo 6 godina, Siniša kaže da je to jedna od najtežih godina koja je pogodila njegovu porodicu. Ostali su sami sa majkom.
"Jedna od težih godina u mom životu je 1999. godina, iako sam tada bio dijete od 6 godina. Neslaganja između majke i oca su doprinela razvodu, mi smo sa majkom ostali sami u podstanarstvu.
Od velike familije nije bilo vajde ni pomoći, jer su se svi bojali tereta izbeglica. Jedino nam tetka i tetak nisu nikad okrenuli leđa. Uvijek su nam pomagali, bili i ostali najveća podrška. Tetak me je voleo kao svog sina, a ja ga i dan danas volim kao oca. Kad smo ostali sami sa majkom, ona je počela da radi sve i svašta kako bi zaradila novac. Kopala je bašte, čistila, prala automobile - samo da bi imala neki dinar da nas prehrani i plati stan.
Počela je 2000. godine da radi kao spremačica na Fizičkom fakultetu i dan danas je ostala na tom mjestu. Takođe, krenula je da radi po kućama na preporuku drugih žena sa fakulteta. Ona i danas radi, mogu sa ponosom reći kod mnogo uticajnih ljudi, koji mi pomažu i koji su mi pomogli više u životu nego moja familija.
Brat i ja se nismo odali kriminalu, iako smo uglavnom po cio dan bili sami, jer je majka ujutru radila na fakultetu, a popodne privatno po kućama i tek uveče bi dolazila kući da se pobrine oko nas i spremi nam jelo. Tako su dani i godine prolazili... Otac se jako malo interesovao za nas", kaže on.
"Poslije svih tih zbivanja mi smo trebali da odemo na Kosovo, jer kad smo se išli prijaviti dobili smo odgovor da je to nemoguće i da moramo dalje da idemo. Tetak se usprotivio i rekao da ćemo živjeti kod njega i da će se on starati o nama.
Tako je i bilo. Prijavili smo se na njihovu adresu. Tu smo bili sa njima oko pola godine, a zatim je tetak užurbao radove na kući koju je pravio, da bi mi mogli da imamo kakav takav naš komfor. Kad smo tamo prelazili, pošto nismo imali ništa od svojih stvari, išli smo i kupili neke stare kauče, šporet i frižider za tadašnjih 100 maraka. Od firme u kojoj je tetak radio 'Toplane Beograd', dobili smo kancelarijski ormar koji nam je služio za robu. Imali smo najosnovnije za život.
Od Crvenog krsta smo primali pomoć u vidu brašna koje je uglavnom bilo crvenkaste boje, u konzervama smo dobijali grah koji je tvrd kao kamen, konjsku ćebad koja toliko žari da se njima nismo mogli ni pokrivati i neku odjeću koju ni današnji Romi ne nose…", priča nam Siniša.
Život podstanara!
Kod tetke su bili do 1997. kada su otišli u podstanare. Iznajmili su kuću u Kaluđerici.
"Prvi stan je bio stara kuća izgrađena oko 1950. godine. Uslovi su bili katastrofalni. Kuća je imala miševe, koji su mi hodali po glavi preko noći. Dobro se sjećam da sam majku jednom pitao ko me čupa za kosu i saznao taj odgovor. Stolarija je bila katastrofalna na toj kući…
Mi smo iz Crvenog Krsta i dalje dobijali najlošije stvari i namirnice u veoma ograničenim količinama dok su neki dobijali 3 puta više, bolje i kvalitetnije.
Zatim smo prešli u drugi stan od 1998. -1999., kad počinju crni dani bombardovanja. U tom periodu smo saznali da je moj rođak, doživio tešku povredu. Lice mu je bilo spaljeno od granate, a ujaka su zarobile balije i bio je dvije godine u zarobljeništvu u Tuzli. Tek smo 1998. saznali da ga puštaju na razmjenu i da dolazi kući svojima", objašnjava on.
Siniša je za naš portal ispričao i šta se dogodilo sa njegovim babom i dedom, ali i koje dedine reči su ga najviše zabolele! (Više o tome pročitajte OVDE)
"Kako se bliži 20 godina od egzodusa, meni je sve teže"
Baba i deda su danas mrtvi, a on i dalje sa majkom i bratom živi kao podstanar u Kaluđerici. Pokušali su sve kako bi se negdje skrasili i imali svoj krov nad glavom, ali na njihove vapaje svi su ostali gluvi.
"Kako godine prolaze, a posebno kako se bliži 20 godina od protjerivanja Srba iz Krajine, meni je sve teže, jer gledam slike, proživljavam sve kao da sam opet tu, i iskreno nisam srećan ovdje gdje sam sad. Pokušavali smo sve. Obraćali se komesarijatu za izbjeglice da nam dodijele smještaj, ali uvijek smo dobijali isti odgovor: “Niste ugroženi!”
Odustali smo, tj. ja sam rekao mojoj majci da više ne konkurišemo, jer je očigledno da moramo dati 3.000-7.000 evra kako bi dobili pomoć. Takođe, bili smo ogorčeni, jer smo u par navrata od Srbijanaca dobijali prijetnje sa porukama da smo mi zajašili ovu zemlju, da im otimamo poslove itd… A mi smo došli bez ičeg, sve stvari su ostale tamo odakle smo došli...", kaže on.
Priču o svojoj porodici, kako sam kaže, "ispričanu sa suzama u očima" i na ognjištu njegovih dedova završava veoma potresnim rečima:
"Kuća u Petrinji granatirana i posle za sitne pare prodana, podjeljena je na 3 dijela (otac, stric i djed). Majka i ja nismo dobili ništa. Doduše stric i djed su nam poslednjih godina pomagali. Davali su nam hranu, koju paricu i tako… Al' otac ništa… Kuća u Brđanima trune, zarasta u šumu i polako se moje ognjište gasi. To je neka moja kratka priča pisana sa suzama u očima…"