Ko su ti japiji i kakvo je o njima mišljenje? Da li biti savremen znači biti i karijerista bez obzira prema drugima?!

U ovo doba godine kada se redovno razbuktava konzumerizam, zgodno je prisjetiti se 'kraljeva' istog. Riječ je, naravno, o yuppie-ima, nastalima i uspjelima u novoj kapitalističkoj eri koju vezujemo pre svega uz premijerku Margaret Thacher i radikalni neoliberalizam. Originalni yuppie-i su danas u svojim pedesetim i šezdesetim godinama života, ali njihov besni materijalizam pokazuje malo znakova jenjavanja, a primer starijih slede i nove generacije. 

Pojam yuppie je skraćenica za složenicu (y)oung (u)rban (p)rofessional - mladi urbani profesionalac. Riječ je 80.-tih godina prošlog veka skovana kao ime za naraštaj mladih, visoko obrazovanih ljudi s dobro plaćenim poslom i perspektivnom karijerom, prepoznatljivih po luksuznom stilu života. Od standardnih se uspješnih poslovnih ljudi, osim po mladosti, razlikuju činjenicom da ih nije briga što ih doživljavaju kao beskrupulozne štrebere. Spomenuti fenomen nastao je s usponom mladih i ambicioznih ljudi koji su se naglo obogatili na svetskim berzama u New Yorku, Londonu, i Tokiju. 

Američka kultura je izbacila model kako se postaje uspšan, i veliki broj mladih ljudi je zahvaljujući tom modelu uspeo preći iz radničke u srednju klasu preskačući ljestvice društvene hijerarhije. Među pripadnicima aristokratije i izuzetno bogatih ljudi nema yuppie-a. U psihologiji se ta pojava naziva meritizam – uspjeh je ostvaren vlastitom zaslugom. Osnovne vrednosti koje su mladi yuppie-i postavljali sebi jesu uspjeh, bogatstvo i moć, a sve ostalo, uključujući i privatan život, bilo je nevažno. Njihovu osnovnu karakteristiku predstavlja preokupacija detaljima, striktno određenim načinom odevanja i robovanje poznatim markama i predmetima. 

Oni su izuzetno samostalna i agresivna bića nedovoljno fleksibilna, sklona autoritarnom načinu ponašanja. Iako su dio tima, imaju problem delegiranja odgovornosti – oslanjaju se isključivo na sebe jer misle da će ih drugi ljudi izneveriti. Njihovu pojavu uzrokovalo je izuzetno takmičarsko školstvo u zemljama kao što su SAD i Japan, koje je forsiralo profitabilna zanimanja: berzu, nove tehnologije, informatiku. Vrijednosti iz porodice takođe su uticale na formiranje nove generacije poslovnih ljudi. Dolazili su uglavnom iz provincije želeći postići više od svojih roditelja - prelazak u višu klasu. 

Možemo reći da su yuppie-i desubjektivizirana ljudska bića koja svoje prijatelje, čak i roditelje, promatraju kao objekte. Stupanj takmičenja među njima je na vrlo zavidnom nivou. Kao posljedica takvog načina života pojavile su se depresija i sklonost ka lijekovima i drogi. Yuppie-i imaju i nevjerojatan odnos prema novcu kojeg troše na trendovske predmete i in putovanja. Ostati mlad i lijep pod svaku cijenu oduvijek je imperativ yuppie kulture, te su boginji mladosti prinošene žrtve u vidu privatnog identiteta tj. čestim posetama plastičnim hirurzima. 

Ovaj pojam je tijekom godina dobio negativnu konotaciju i danas se koristi uglavnom kada želimo da nekog uvredimo. Gledajući analitički, možda i nije toliko negativan jer imanentno ocrtava mladu urbanu osobu koja je ostvarila uspeh po merama kapitalističkog svijeta. Kako bismo razumjeli smisao njihovih života mogla bi nam poslužiti misao francuskog pisca Alberta Camusa: 'Smatrati da neko može biti srećan bez novca vrsta je duhovnog snobizma'. Do dan danas slika se nije preterano promijenila, ali je postala složenija. Njihovo određenje nije više vezano samo uz Porsche ili neku drugu trendi stvarčicu već i uz mnoge vrednije, ali i bezvrednije stvari - kao što su mesto izlaska, hotel u kojem se provodi godišnji odmor, ljudi s kojima se komunicira, teme razgovara... Pojednostavljeno, pojam se rasplinuo te su granice postale vrlo nejasne. 

Izvorno pozitivno određenje da se radi o novoj vrsti ljudi koja se ne boji izazova u biznisu i postiže uspeh napornim radom danas je uglavnom samo izlizana fraza. Uglavnom, današnji yuppie-i su postali imitatori uspešnih ljudi, i to najčešće loši imitatori. Robuju određenim pravilima te temeljem njih ljude slažu u fioke. Oni imaju svoj sistem. To što sistem nema utemeljenja u stvarnosti manje je bitno. Jer ako je društveno prihvaćeno, onda je jedino i istinito, smatraju yuppie-i. 

Upravo ta lakoća neodgovornosti je njihova glavna karakteristika. Neopterećen bilo kakvim moralnim načelima, lišen svakog projekta bliskosti koja ne računa s kalkulacijom u spontanosti sopstvenih odnosa, slobodan od konvencija društvenih interakcija koje su još računale s kategorijama poput istine, pravednosti ili poštenja. Zavodljivost mita o yuppie-u nastala je na njegovoj spremnosti da globalizam pretvori u hedonističku bajku. "Tipičan američki yuppie, opisuje ga Taylor Cohen, pije francusko vino, sluša Beethovena na vrhunskoj tehnici, koristi internet da bi kupio perzijski tepih od dilera iz Londona, gleda hollywoodski film koji je proizveden zahvaljujući stranom kapitalu, a čiji je redatelj neki Europljanin i odmara se na Baliju".

Yuppie-i posebno iritiraju one koji smatraju da ne spadaju u taj milje. Razlozi su raznoliki. Njihovo preterano trošenje novca na nove modne trendove, opčinjenost automobilima koji postaju statusni simbol, način života u kojem je sve isplanirano u detalje... U Americi u kojoj su yuppie-i krajem 80.-ih te početkom 90.-ih dodali jednu novu dimenziju, a koju poznajemo i danas, taj je otpor i ponajviše izražen. Tamo je, naime, u nedostatku aristokracije izgrađena hijerarhija finansijskog kapitala koja putem spomenutih materijalnih vrijednosti omogućava osećaj pripadnosti eliti. Upravo takvo klasifikovanje nailazilo je i nailazi na brojne osude.

 Na primer, postoji internet stranica u San Franciscu pod nazivom Yuppie Eradication Project, čijim je autorima cilj konstantna borba protiv životnog stila koji oni nameću. Kako navode - "njihov način života mora biti eliminisan, jer u slučaju da to ne učinimo - naš komšiluk, naši gradovi i cela planeta će biti uništeni. Kada se dugogodišnji stanovnici San Francisca počnu izbacivati iz kuća kako bi na njihovim mestima iznikle vile u kojima će živeti yuppie-i, onda je vrijeme za zajedničko organiziranje i direktnu akciju". 

Ovakve agitacije, istina, ne rezultiraju masovnim sukobima, ali su pojedinačni ekscesi neizbežni. Ipak, najveću kritiku yuppie-ima uputio je američki pisac Bret Faston Ellis u knjizi 'Američki psiho' prema kojoj je kasnije snimljen i film. Serijski ubica Patrick Bateman koji uživa masakrirajući žene mladi je uspešni čovek koji radi na Wall Streetu. S obzirom da mu smisao života čine isprazne stvari kao što je primećivanje i komentiranje načina oblačenja drugih ljudi ili kontinuirano dokazivanje putem takmičenja s drugim yuppie-ima (do krajnosti je dovedena histerična opsesija oko kvalitete vizitki), glavni lik gubi osjećaj za stvarnost i stavlja se u ulogu malog boga koji bez ikakvog povoda ubija kad god mu se prohte. Istovremeno, njegov yuppie background garancija je da niko neće posumnjati da je on počinitelj užasnih zločina, a nezainteresovanost njegovih kolega za njegovo ponašanje govori o uzaludnim i izgubljenim životima koje oni žive.

Jasno je da nisu svi yuppie-i kao Patrick Bateman. Isto tako nisu ni svi uspešni. Obično se radi o osobama između 20 i 40 godina starosti koje su vrlo ambiciozne. Neki od njih uspeju realizovatii svoje ambicije te onda postaju manje agresivni i manje beskrupulozni u svojim akcijama. Međutim, neki ne uspevaju u svojim planovima nakon čega zapadaju u krizu srednjih godina. S obzirom da su svojim karijerama posvetili veliki dio života, počinju se pitati o smislu svog života. 

Nije redak slučaj da su u stalnom nastojanju praćenja modnih i životnih trendova postali i robovi kredita. Njihov frenetičan način života može izazvati razne bolesti, uglavnom psihičke. Tako prema nekim istraživanjima hronični umor (engl. chronic fatique svndrome - CFS) posebno pogađa baš yuppie-e. Manifestuje se putem depresije, histerije ili čak hipohondrije, a yuppie-i koji su podlegli CFS-u dobili su i nadimak Yuppie Flu. S obzirom da imaju malo vremena, porodica im je u drugom planu. Oni koji su ipak izdvojili nešto vremena između dva posla za pravljenje porodice, nametnuli su im i svoj način života koji je teško izdržati. To se posebno vidi u tome što korporativne vrednosti donose u svoj dom.

Iako su uglavnom konzervativnih životnih stajališta, njihova okolina je obeležena gomilom nepisanih pravila (pripadnost golf klubu, poslovni ručkovi, odlazak u koktel i sushi barove...). Kada podvučemo crtu pod sve navedeno, neminovan je zaključak da su yuppie-i proizvod liberalnog kapitalizma u svoj svojoj apsurdnosti i, čak, bizarnosti. Trka za većom produktivnošću i profitom ne bi bila moguća bez ovakvog tipa ljudi. No, isto tako jasno je da su dobar dio tih ljudi 'pozeri'. 

Verojatno su se mnogi prepoznali u delu navedenih osobina, što naravno ne znači da su yuppie-i. Kao što je i rečeno na početku, teško je odrediti ko je yuppie, pogotovo danas kada je većina navedenih osobina nužnost za funkcioniranje u poslovnom svetu. Nesreća je što su najčešće i agresivni, bez ikakvih čvrstih moralnih načela i spremni da se na bilo koji način popnu na sam vrh. Možda ih možemo i djelimično razumjeti kao prirodni otpor budući da su odavno shvatili da će ljudima jednako sposobnim u svojim sferama te jednako obrazovanim, kapitalizam priuštiti različite plate i time njih i njihov rad i živote različito vrednovati. Stoga će se u takvim okolnostima jedan uspeli yuppie osjetiti jako važnim i reći nekom ko zarađuje manje - "ko ti je kriv, da si kao ja ne bi ti bilo tako kako ti je". 

No, izostajanje dubine sagledavanja i insistiranje na formi nije ekskluzivno povezano samo za uspešne poslovne ljude. Prošli vek i ovaj u kome živimo još više potencira formalnost nasuprot biti, te se tako danas u mnogim svetskim metropolama mogu videti kolone muškaraca i žena koji, kao da su klonirani, brižljivo njegujući imidž yuppie-a čak i kada to nisu, tačnije – upravo kada to nisu.