Mudrosti pomalo zaboravljenog velikana BRANKA ĆOPIĆA

Branko Ćopić, rođen 1. januara 1915. bio je bosanskohercegovački književnik, po nacionalnosti Srbin, rođen u selu Hašanima u Bosanskoj krajini. Učiteljsku školu je završio u Banja Luci, a Filozofski fakultet u Beogradu.

Već kao student, Ćopić se afirmiše kao pisac od dara, skreće na sebe pažnju književne kritike i dobija zasluženo priznanje dodeljivanjem nagrade Milana Rakića. Njegova dela su, između ostalog, prevedena na engleski, nemački, francuski i ruski jezik.

Izvršio je samoubistvo skokom sa mosta Bratstvo i jedinstvo u Beogradu 26. marta 1984. godine. U Ćopićevim delima dominiraju teme iz života ljudi iz Bosanske krajine i Narodnooslobodilačkog rata.

Ovako je pisao naš čuveni pesnik:

• Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.
• Po šumi širom bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta, lovom se bavi obnoć i obdan s trista kopalja naoruža! I vuk i lija pa čak i ovca poznaju Ježa slavnoga lovca!
• Lutat ćeš dugo svijetom bijelim, sa viteškim žarom, no jednoga dana korakom neveselim, vratit ćeš se domu starom
• Pričaće dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.
• Živimo u Jugoslaviji, a ne smijemo ni beknuti da smo Jugosloveni! E, čija li je to konjska pamet izmislila da mi je samo znati!
• Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se vjerovatno čak i nazirati u bistroj, mirnoj vodi jezera.
• I najzad, završivši pesmu i padajući na zemlju, cvrčak još poslednji put ugleda u svom srcu svoje voljeno izgubljeno sunce i blažen potonu u naručje bele smrti.
• Često tako dok izbijaju pozni noćni sati, mukli i usamljeni, i na duši biva teško, u gluho doba kad pada snaga i čovjek stoji sam pred strahotama, sjećam se tada pomrlih dana djetinjstva.
• Kad na jesen iz hasana krenem, nasred une vodenica stara, podseti me na brujanje vrijedno seoskoga mlina potočara. Tu ostaše moji dani plavi, ispod vrbe, u prohladnoj travi.
• Ispričaću priču vama, o bosanskim planinama, o Krajini, gnijezdu buna, kud protiče brza Una.
• I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.

Pogledajte najsmešnije replike iz predstave RADOVAN III (VIDEO)