OVAKO JE BIH IZGLEDALA DAN UOČI IZBIJANJA RATA 1992. GODINE : Silna vojska se slegla oko Kupresa

Sreda 1. april 1992.

Sa dan zakašnjenja u odnosu na rok koji je naveden u naredbi više komande, pionirski vod 293. inžinjerijskog puka JNA iz Nove Topole, sa sredstvima za protivoklopnu borbu je stigao u Malovan, srpsko selo na južnom obodu Kupreškog polja. Po istoj naredbi vod je zadužio 1.000 mina i tonu eksploziva, sa kojima je do 2. aprila uveče trebalo da postavi minska polja u zahvatu saobraćajnice Šujica – Kupres - Livno, kuda se očekivao glavni udar hrvatske vojske.

Međutim, zbog snega koji je pao, ali i vremena izgubljenog usled ručnog prenošenja mina, eksploziva i drugog ratnog materijala iz pravca Glamoča preko planine Slovinj i nepostojanja jasno utvrđene linije odbrane, ovaj zadatak nije izvršen. Jedino što su mineri učinili to je stavljanje veće količine eksploziva u propust za vodu ispod puta Šujica – Malovan, na Stržanju.

Kod rampe u šumi iznad Malovana dolazi do prvog neposrednog kontakta dve vojske. Hrvatski izviđači iz Šujice nailaze na stražarski punkt koji drži jedno odelenje Specijalne dobrovoljačke čete JNA iz kupreškog sela Blagaj. Niko ne otvara vatru. Hrvati se povlače nazad u šumu. O susretu je obaveštena seoska komanda, u kojoj je informacija protumačena kao izmišljotina. Komentar starešine malovanjskih teritorijalaca je bio: „Blagajčani u šumi videli panjeve, pa se uplašili“, iz čega izbija animozitet koji je u Malovanu ostao od Drugog svetskog rata, kada je većina Malovančana bila u četnicima, a većina Blagajčana u partizanima.

Četvrtak 2. april 1992.

Komandant 30. divizije JNA pukovnik Stanislav Galić izdao je naredbu za izvođenje borbenih dejstava, po kojoj su snage JNA iz pravca Šipova imale zadatak da ovladaju Zloselima i Kupreškim vratima, spoje se sa jedinicama u Kupresu i Malovanu i potom zatvore moguće pravce nadiranja hrvatskih jedinica iz Zapadne Hercegovine. Međutim, u naredbi nema datuma početka operacije. Po tome što je istog dana izdata naredba za dodatno popunjavanje ljudstvom 19. brigade u Donjem Vakufu, zaključno sa 5. aprilom, da se zaključiti da Galić nije imao nameru da u napad krene prie 6. aprila. Na to upućuje i činjenica da je za danas, u cilju „mirnog razrešenja situacije na Kupreškoj visoravni“, pukovnik zakazao sastanak sa rukovodstvom opštine, predstavnicima SDS, SDA i HDZ. 

Odeljenje Blagajčana koje je stražarilo iznad Malovana priključeno je glavnini jedinice na Čajuši.

Na susednu visoravan Hrbljinu je stigla 3. četa 3. bataljona 11. motorizovane brigade, koja je dobila zadatak da obezbeđuje komunikaciju Glamoč – Pribelja – Malovan.

Višečasovni večernji sastanak komandanta 30. divizije sa političkim prvacima u Kupresu, kojem su prisustvovali i članovi Predsedništva BiH Biljana Plavšić i Franjo Boras, završen je bez značajnijeg dogovora. Nije ga moglo ni biti. Predstavnici Hrvata znali su da će njihove jedinice iz Šujice ujutro napasti Malovan. 

Boras je otišao u Tomislavgrad, Plavšićka u Donji Vakuf.

U večernjim časovima Hrvati su sa svojih položaja na Pogancu otvorili vatru na putničko vozilo koje je iz grada krenulo prema Malovanu, a u kojem se nalazio jedan milicioner srpske nacionalnosti.

Grad je u noć uplovio u sablasnoj tišini. 

Srpski politički prvaci okupili su se u hotelu „Kupres“, koji je pretvoren u svojevrsno komandno mesto. Analizira se situacija. Hrvati su na svim uzvišenjima oko grada, prva sela oko grada su njihova. Srbi u gradu su praktično u okruženju, a ne kontrolišu ni grad. 

Sastanku prisustvuje i starešina čete sa Čajuše novinar Dušan Marić, koji je u grad došao sa šest vojnika. On predlaže da se prestane sa igrom skrivalice, da ujutro svi mobilisani Srbi u uniformama i oružjem izađu iz svojih kuća i stave grad pod svoju kontrolu. Smatra da će pojava 200 uniformisanih i još 100 Srba koji nisu imali uniformu ali su imali oružje, izazvati šok kod Hrvata i da oni neće reagovati izazivanjem nasilja, već će napustiti grad i povući se u okolna hrvatska sela ili će predati oružje. Kao alternativu, predložio je da on sa svojim ljudima u toku noći napadne i zauzme Čardačicu i Poganac. Oba predloga su odbijena. O atmosferi koja je te noći vladala u hotelu, najbolje svedoči psovka koju je Mariću uputio jedan od učesnika tog dramatičnog događaja: „Jebo ti svoju mater, idi u Beograd, pa tamo ratuj. Mi nećemo da ratujemo sa svojim komšijama muslimanima i Hrvatima“.

Vojnici iz Blagaja su se vratili na Čajušu, a Srbi su te noći u Kupresu „zauzeli“ samo već napuštenu stanicu policije. Pod izgovoram da „osvajaju“ sredstva veze, pojedinci su pokrali sve pečate, obrasce saobraćajnih dozvola, pasoša, ličnih karata, registarske tablice i sl. sve to izneli iz Kupresa, pobegli u Srbiju i tamo počeli rasprodaju krivotvorenih dokumenata.

Srbi su u drugu aprilsku noć na Kupreškoj visoravni ušli sa sledećim snagama. U rejonu Novog Sela i Blagaja bio je razmešten 3. motorizovani bataljon 11. proleterske motorizovane (drvarsko-petrovačke) brigade 9. korpusa, bez jedne čete, ojačan sa baterijom minobacača MB 120 (5 oruđa), baterijom haubica 105 mm (6 oruđa) i vodom protivoklopnih topova ZIS 76 mm (3 oruđa). Bataljon je imao oko 250 ljudi. Sedište 11. brigade je bilo u Drvaru, a u bataljonu su bili vojni obveznici iz Bosanskog Petrovca, pod komandom kapetana Kesića.

Iz Banja Luke je 31. marta u Novo Selo stigao i 5. dobrovoljački bataljon pri 5. banjalučkom korpusu JNA, sastavljen od „belih orlova“ i pristalica drugih patriotskih organizacija, pod komandom Jove Ostojića, sa 150 boraca. U jedinici su uglavnom bili dobrovoljci iz Srbije. 

Prihvatile su ih snage TO Blagaj, jačine oko 250 ljudi, naoružane pješadijskim oružjem, jednim bestrzajnim topom, šest minobacača 82 i 60 mm, te dovoljno granata i municije.

Uz već navedene snage u Blagaju, Srbi su na Kupreškoj visoravni u drugu aprilsku noć ušli i sa oko 310 ljudi u gradu, uglavnom naoružanih automatskim puškama, sa jednim bestrzajnim topom i više minobacača. U prigradskim naseljima Begovom Selu, Odžaku i Botunu imali su 45 naoružanih ljudi.

U Donjem Malovanu srpske snage brojale su oko 250-300 vojnika. Najmanje 130 vojnika seoske čete iz Malovana, 100 vojnika čete iz 1. čete 1. šipovačkog bataljona 13. partizanske, brigade, pripadnici inžinjerije, mineri i vod vojne policije.

Na Čajuši, kod Gornjeg Malovana, bili su raspoređeni pripadnici pomenute dobrovoljačke čete iz Blagaja, poznati i kao „jutelovci“.

U Ravnom četa sa više od 170 naoružanih ljudi. U Vukovskom četa sa više od 160 naoružanih ljudi. U Riliću i Zanaglini četa od 80 naoružanih ljudi. Sve ove čete imale su po nekoliko minobacača 82 i 60 mm i po nekoliko stotina granata. U Kupresu, Blagaju, Malovanu i Ravnom Srbi su imali i po jedan bestrzajni top.

Planirano je da sve ove seoske jedinice uđu u sastav 19. Brigade JNA, ali to integrisanje još nije bilo ni započeto, osim kod četa u Kupresu i Donjem Malovanu. Mada su i one još ni riba, ni djevojka.

Kao što se vidi, Srbi su imali dovoljno ljudstva i tehnike, ali se većina njihovih snaga nalazila na severozapadnom kraju visoravni. Dok se u Malovanu, gde se očekivao napad tenkova i nekoliko hiljada hrvatskih vojnika, na čelu sa brigadama Zbora narodne garde Hrvatske, koje imaju višemesečno ratno iskustvo stečeno u borbama oko Vukovara i na drugim ratištima u Hrvatskoj, nalazilo 250 ljudi bez ikakvog ratnog iskustva, sa neiskusnom komandom i bez utvrđenog položaja.

Većina hrvatskih snaga na samoj Kupreškoj visoravni bila je koncentrisana u Rastičevu, Mrđebarama i Zloselima, dakle prema Blagaju i Šipovu. Satnija (četa) iz Zlosela, vod iz Rastičeva i dobrovoljci iz Hrvatske i Zapadne Hercegovine bili su raspoređeni na liniji Rastičevo – Mrnjašica – Mrđebare - Stražbenica. U zahvatu puta Blagaj - Kupres Hrvati su imali jednu bateriju bestrzajnih topova, dok su na Mrnjašici imali tri minobacača. U Zloselima se nalazio protivdiverzantski vod. Dve satnije su se nalazile u gradu i na okolnim uzvišenjima, a prostor od grada prema Vukovsku kontrolisala je satnija iz Goravaca. Kod Poganca se nalazila baterija bestrzajnih topova i baterija minobacača, a u Vrilima dva minobacača.

Zbog prikrivanja podataka na hrvatskoj strani (pre svega učešća regularne vojske Hrvatske i stranih plaćenika), ne postoji zvanični spisak svih „postrojbi“ koje su 3. april 1992. godine i početak rata dočekale na prilazima Kupreškoj visoravni, ali je nepobitno utvrđeno da su u borbama za Kupres u aprilu 1992. godine, u manjem ili većem obimu,  učestvovali delovi sledećih jedinica: 203. vukovarska brigada, sa specijalnom jedinicom "žuti mravi", 106. osječka brigada, 126. brigade ZNG, 4. gardijska (splitska) brigada ZNG, studentska bojna "Kralj Tomislav" iz Zagreba, bojna Frankopan, bojna Zrinski, plaćenici iz Evrope, Južne Amerike i Afrike, 13. bojna HOS-a "Vitez Jure Francetić", satnija HOS-a iz Prozora, dobrovoljačka satnija iz Gornjeg Vakufa, dobrovoljačka satnija iz Bugojna, bojna iz Posušja, snage TO Tomislavgrada i Livna...

Većina tih snaga nalazila se u širem rejonu Šujice, na pravcu na kojem je planiran glavni udar prema Kupresu, značajan deo se nalazio u Livnu i na potezu od Prozora, Zvirnjače i Paklina prema Ravnom, Zanaglinskoj šumi i Ravanjskom polju.

Procenjuje se da su snage JNA prema Kupresu skocentrisale oko 5.000 a hrvatske oko 9.000 vojnika.

I Srbi i Hrvati su bili slabiji tamo gde su očekivali da će biti napadnuti, a višestruko nadmoćniji tamo gdje su planirali napadna dejstva.