Utorak 19. mar 2024.
Vojska

ZAR SE TAKO BRANI OTADŽBINA? JA SE NE PREDAJEM! Reči heroja koje se decenijama prenose među srpskim vojnicima

Foto: Youtube/Printscreen/RTS emisija Dozvolite - Zvanični kanal
U Domu Vojske Srbije u Beogradu, povodom obeležavanja 80 godina od početka Drugog svetskog rata u Kraljevini Jugoslaviji, nedavno je otvorena izložba "April 41"

- Zar se tako brani otadžbina? Ja se ne predajem! - Poslednje su reči Božidara Žugića, poručnika Vojske Kraljevine Jugoslavije. Njegove reči prenose se generacijama među vojnicima koji su se našli na braniku otadžbine.

BEOGRAD RAZOREN OD SAVEZNIKA PRE 77 GODINA: Najteže bombardovanje koje je pretrpela naša prestonica (FOTO)

BEOGRAD RAZOREN OD SAVEZNIKA PRE 77 GODINA: Najteže bombardovanje koje je pretrpela naša prestonica (FOTO)

"DUGO GA JE MUČILA SAVEST JER SE IZVUKAO" Malo poznata priča o Srbinu Nikoli koji je preživeo Titanik (VIDEO)

"DUGO GA JE MUČILA SAVEST JER SE IZVUKAO" Malo poznata priča o Srbinu Nikoli koji je preživeo Titanik (VIDEO)

ODOLELA JE MNOGIM RAZARANJIMA: U crkvi Presvete Bogorodice nalazi se nešto što se nigde u Srbiji ne može naći

ODOLELA JE MNOGIM RAZARANJIMA: U crkvi Presvete Bogorodice nalazi se nešto što se nigde u Srbiji ne može naći

U Domu Vojske Srbije u Beogradu, povodom obeležavanja 80 godina od početka Drugog svetskog rata u Kraljevini Jugoslaviji, nedavno je otvorena izložba "April 41".

Među istaknutim junacima, o čijim delima govori postavka, je i poručnik Božidar Žugić. Divljenje pred fotografijom mladog čoveka u uniformi i njegovom sabljom ponajviše iskazuju oni koji su i sami čuvali granice svoje domovine.

Kod mesta Gložan, nedaleko od Novog Sada, 13. aprila 1941. godine, brojno i tehnički nadmoćna fašistička vojska, presrela je 10. pešadijski puk Kraljevine Jugoslavije. Tokom pregovora, komandant puka odlučio se na predaju. Poručnik Žugić i njegovi saborci to nisu mogli prihvatiti. Žrtvovali su sebe svesno preokrenuvši situaciju. Pred pobunjeni stroj istupio je dvadesetšestogodišnji poručnik. Njegova hrabrost oslikala se u dva precizna hica, upućena sopstvenom i neprijateljskom komandantu. Time su nemilosrdnom hortijevskom puku naneli vojni i moralni poraz i odbranili vojničku čast i zakletvu. Usledili su bes i mržnja fašista ispoljeni u nizu rafala. Stradalo je 17 boraca za slobodu.

Meštani Gložana, mahom Slovaci, zajedno sa sveštenicima, sahranili su pale ratnike u zajedničku grobnicu. Čuvajući ih od zaborava, ti hrabri ljudi podigli su im spomenik na mestu večnog počinka. No, kako je moralo u drugoj polovini 20. veka, spomenik nosi obeležje koje nije bilo na uniformi poginulih ratnika.

Za čojstvo i junaštvo potrebni su uzori

Božidarovo detinjstvo ostalo je upamćeno po pričama o junacima. Kad god bi se dečaci igrali rata, bio bi Obilić. Tokom odrastanja, pisao je poeziju i posvetio je hajducima, a pesma Baju Pivljaninu objavljena je 1931. Koreni su neraskidivi! Tako od majke Marije, unuke vojvode Tripka Džakovića, nije mogao biti drugačiji sin. A od loze Žugića, otac Vukašin, pradeda Mićo, sve ratnik do ratnika. Kažu Stara Hercegovina, poznata je po ljudima koji drže do viteštva, čojstva, dostojanstva. Do obraza! Ali najviše govore pokolenja, kojoj su ovakvi heroji uzor.

Božidar Žugić
Božidar Žugić
Foto: Wikipedia

Pukovnik Duško Šljivančanin kao dete prva slova naučio je sa spomen-biste na Đurđevića Tari. Uvek se pitao ko je taj Božidar Žugić, kakva li je to junačka scena bila. Dok je bio na Vojnoj akademiji u Beogradu, autobus je zastajao baš tu, na putu do Pljevalja. Svaki put bi odao počast besmrtnom heroju. Kasnije, kada se i sam našao na ratištu, na Kosovu i Metohiji tokom 1998. i 1999. godine, govorio je svojim saborcima o hrabrosti i požrtvovanosti poručnika Žugića.

Pukovnik Duško Šljivančanin, kao major Vojske Srbije i Crne Gore tokom 1998 i 1999. godine, komandovao je legendarnim 53. graničnim bataljonom. Na samom početku ove godine, otišao je u zasluženu penziju. Za zavšni čin u vojnoj karijeri, ispunjena mu je želja da u rukama drži sablju Božidara Žugića.

Sa njim smo razgovarali o značaju lika i dela mladog poručnika.

- Poručnik Žugić mi je uvek bio vodilja, da se ne obrukam. Često ga se setim. Najviše tokom teških trenutaka, a bilo ih je više. Prvi takav momenat je 30. septembar 1998. godine, kada mi je poginulo 5 vojnika pri napadu iz Republike Albanije. Drugi je bio april ’99. U aprilu kao da ginu najbolji ljudi! Uvek na te blage dane, pred Uskrs. Leovac Predrag, 12. aprila nosio je na rukama svoje saborce sa karaule do Đakovice ne sluteći da će i sam, samo dva dana kasnije, stradati na Košarama. O stručnosti, znanju, o moralnim i ljudskim vrednostima potporučnika Leovca, najbolje vam govori to što se vratio u vojne redove, pre nego što se oporavio od prethodno zadobijenih rana. I to pravo u minsko polje, po pušku! Sa tom puškom ubrzo je i poginuo. Znate, on je iz istog kraja kao Žugić. On mu je bio uzor. I njega je isti ideal vodio - sloboda i čast!

- Naježim se kad se setim priče starih Đakovčana o 1941. godini, kada su Italijani okupirali Kosovo i Metohiju. Tada su Srbi i Crnogorci krenuli da beže. Kažu da je čelo bilo na Čakoru, a začelje je bilo iz Đakovice. Kolona je bila duga 60 kilometara. Istu tu kolonu sam video 14. juna 1999. I šta bismo da su nas presreli kao kraljevu vojsku u Gložanu? - dodao je pukovnik Šljivančanin.

Na pitanje zašto o poručniku Žugiću i njegovom patriotskom činu malo ko zna, pukovnik je objasnio:

- Suština je da 1941. godine kraljeva vojska nije izdala kao što smo učili. Znate li ko je izdao? Znate li kako je stvorena vojska kraljevine SHS? Tako što su u tu vojsku ušli svi Srbi koji su učestvovali u Velikom ratu, pa su ušli iz Slovenije, Hrvatske... Svi oni oficiri koji su ratovali protiv Srbije. Svi su zadržali svoj čin i ušli su tako u jednu vojsku. I onda su ’41. isti ti, čim se ukazala prilika, izdali. Isto se dogodilo i ’91. Dakle nije Žugić izdao! Zna se vrlo dobro ko je izdao. Pravo da vam kažem, ’98. i ’99. meni lično je mnogo lakše bilo dole, jer sam znao da me niko neće izdati.

Danas se u Gložanu nalaze dva grobna spomenika, jedan sa petokrakom a drugi sa grbom kraljevine i pravoslavnim krstom.

- Ta petokraka nije bitna tu. Ono što se meni ne dopada na tom spomeniku je „pali od mađarskog okupatora”. Nemojmo više te reči… To je fašistički okupator! Nisu svi Mađari bili okupatori. Bilo je mnogo Mađara koji su se borili za Srbiju. Bilo ih je i na Košarama. A posebno sam zahvalan Slovacima koji već 80 godina čuvaju sećanje na poručnika Žugića.

Jedan od najvećih spomenika besmrtnom heroju je epska pesma "Viteška shvatanja" Radovana Bećirovića Trebješkog, koju prate gusle.

Odlikovanje za zaboravljene

Penzionisani pukovnik Željko Zirojević, već više od 20 godina prikuplja podatke o poručniku Žugiću, čijim je delom posebno nadahnut. Danas, kao potpredsednik Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkih ratova Srbije (SUBNORS), zalaže se za očuvanje kulture sećanja na sve heroje, ma koje oni vere ili nacionalnosti bili.

- Spomenik je samo mesto gde čovek nađe svoj mir ako mu podignu spomenik. Jer ima mnogo spomenika koji nisu podignuti, ali najveći je otadžbina. Ona junake aprilskog rata nije zaboravila! Njihova viteška dela se beleže i pamte - potvrdio je.

Prema njegovim rečima, predstavnici SUBNORS-a uputili su zvaničan predlog generalnom sekretarijatu i kabinetu predsednika republike, da se heroji aprilskog rata koji su bili zaboravljeni, odlikuju najvećim odlikovanjem. Među njima je poručnik Žugić Božidar.

Sećanja na ujaka kroz film

Vukašin i Marija Žugić, imali su četiri sina - Božidara, Savu, Aleksandra, Vitomira i ćerku Savetu. Jedino je Saveta preživela rat i ostavila potomstvo. Zato danas njen unuk, Mladen Velimirović, ulaže napore da se sećanje na sve članove porodice dostojno očuva.

Uz listanje starih albuma, podelio je sa nama svoje mišljenje i osećanja:

- Moja majka Ranka Velimirović, održavala je sećanje na delo svog ujaka Božidara, na više načina. Jedan od njih je i film „Besmrtni poručnik u smrt sa osmjehom” koji je snimila. Budući napor da se pamti i vrednuje njegovo delo, meni je u amanet ostavila. Pored prirodne namere i želje da veliko delo čuvam od zaborava, to je i moj zadatak kao unuka Savete. Od moje nane sam slušao priče o porodici Žugić, o njenoj rođenoj braći. O tome kakvi su divni momci bili, sa mnogo kvaliteta i kako su svi bili složni i cenjeni u Pljevljima, pa i šire. Posebno je zanimljivo za to vreme, da je svo petoro dece završilo gimnaziju, a Božidar i Vojnu akademiju u Beogradu.

Moja majka Ranka je imala, siguran sam, baš taj Božidarov gen hrabrosti, upornosti, velikog požrtvovanja, ljubavi, ali pre svega poštovanje za dobronamerne ljude svih kultura.

U današnje vreme potrebno nam je više ljudi poput Božidara i drugih istinskih heroja.

Vremenska prognoza
Clear sky
10 Beograd