SUROVA IGRA SUDBINE: Malo ko je prepoznao glas Žarka Lauševića na početku OVE ČUVENE PESME
Ovo je priča modernističkim stihovima, koje su naši vrhunski umetnici na zanimljiv način sačuvali od zaborava. Pesma je bila Božovićev poslenji oproštaj od Lauša, a evo koliko zanimljivu istoriju krije.
Na Novom groblju se u ponedeljak okupila čitava reka ljudi, kako bi poslali poslednji pozdrav našem čuvenom glumcu Žarku Lauševiću. Preminuo je 15. novembra u 63. godini, nakon kraće borbe sa teškom bolešću, tačnije rakom pluća.
Komemoracija i ispraćaj za kremaciju Žarku Lauševiću je bila prepuna emocija jer je glumac iza sebe ostavio mnogo - od legendarnih uloga do knjiga u kojima se ispovedao o strašnoj tragediji koja mu je obeležila život.
Ispraćaj velikog glumca na večni počinak priređen uz potresne pesme koje je pokojni Lauš najviše voleo. Umesto opela i crkvenih moltivi, Žare, kako su ga mnogi nazivali, ispraćen je uz hor i pesme koje je voleo da sluša za života, a svaka od njih krije moćnu, ali i mračnu simboliku smrti i tužnog rastanka, te nema osobe koja skrhana emocijama nije plakala tog dana.
Njegove kolege i prijatelji su držali emotivne govore u JDP-u, pozorištu koje je prigrlio Žarka odmah posle studija.
O rođenom Cetinjaninu govorili su mnogi glumci, među kojima je bio i Petar Božović koji se, između ostalog, oprostio od Žarka i pesmom "Kari Šabanovi" koja u vrtlogu glumčeve sudbine i uloga koje su mu dodeljene, ima veoma zanimljivu i tužnu priču...
"Kroz sumrak se čula kolska škripa, s puta idu kari Šabanovi.
Zalud uho sad zvukove lovi, zalud oko daljinama pipa,
ne čuje se više kolska škripa, niti idu kari Šabanovi.
Mi u susret potrčimo k njima, a kari nas vrati srećne kući,
i tiho nam džadom truckajući o pređenim šapću drumovima.
Mili dani, moji sni nestali, kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali i otišli od mene daleko." - glasi tekst pesme
Zoran Kalezić je snimio ovu pesmu obogaćenu recitalom Žarka Lauševića, kao i Toma Zdravković pre više od 40 godina, i tako su ovekovečili stihove Aleksandra Lesa Ivanovića, jugoslovenskog i crnogorskog pesnika modernizma. On je rođen na Cetinju, baš kao i Žarko, 21. novembra 1911. godine.
- Sve je počelo tako što sam Tomi kupio knjige crnogorskih pesnika Lesa Ivanovića i Vita Nikolića i odneo mu kao poklon za rođendan. Pošto ga nisam našao kod kuće, knjige sam uručio njegovoj supruzi. A onda mi zvoni telefon u četiri ujutro, budi me Toma i pevuši pesmu "Kari Šabanovi". Toma je mogao da me probudi kad god hoće, jer sam bio rob njegovih strasti, poslušan kao dete - pričao je Zoran Kalezić.
- Toma je napisao muziku na predivne stihove Lesa Ivanovića, koji je opisao jednog čoveka koji tutnji Cetinjem sa konjićem koji vuče malu prikolicu i u njima drva ili malu decu. Kralj Nikola je, kažu, jedino tom Šabanu davao svoga unuka da ga šeta po cetinjskim parkovima. Ova pesma nas vraća u vreme kada se ugled sticao svojim radom i odnosom prema životu, a ne zvanjem. I kočijaš je mogao da stekne veliki ugled - objasnio je on.
Ivanović je za svog kratkog i dinamičnog života (umro je 13. oktobra 1965.) objavio dve zbirke pesama - Stihovi (1950.) i Čapur u kršu (1960.). Svoje prve značajnije poetske radove objavio je u beogradskom "Vencu" Jeremije Živanovića 1929. godine. Njegovo književno delo je neveliko, ali se iz njegovih najboljih pesama (Kari Šabanovi, Slomljenom oknu, Žalba mrtvom drugu, Sužanj na kamenu, U susret nebu i Ljudi - sjenke...) vidi istančani liričar modernog doba.
Poslednjih 10 godina života je proveo kao lektor u novini "Pobjeda" u tadašnjem Titogradu (danas Podgorica). Njegov sin, Božidar Bonjo Ivanović je šahovski velemajstor, a jedno vreme je bio i ministar sporta u Vladi Crne Gore.